novazemlja
14.09.2010., utorak
Ekskluzivno za Novu Zemlju:
|
PISMO GOSPOJE MARTE NECIJENJENOM, CIJENJENOM A BOGAMI I PODCIJENJENOM ČITATELJSTVU NOVE ZEMLJE ODNOSNO ONOM DIJELU ISTOG KOJE JOŠ NIJE ZAMRLO I ODLUTALO U ZABORAV Veleštovani, izuzetna mi je čast u ovaj lijep i suncem obasjan dan upoznati inozemnu i tuzemnu javnost sa spoznajom do koje sam došla prekjučer u trenutku dok sam oduševljeno u svojoj kupaoni strugala onu debelu opaku kožu sa svojih peta istodobno pokušavajući- već po tko bi ga znao koji put- uspostaviti telepatsku vezu sa odavno odlutalim predsjednikom Nove Zemlje! Vi ste već zasigurno dobro upoznati sa činjenicom kako našeg dragog predsjednika već podulje vrijeme nema na ovim prostorima novozemaljskim, kako je otišao bez pozdrava pa čak i pouke ovog svog negdašnjeg nastojanja pri stvarima novozemaljskim, te kako je, najzad, pitaj boga kamo, kako i s kim zabrazdio u neko nama nepojmljivo područje bitka koje se nalazi s onu stranu jezika, u sad već višegodišnju šutnju za koju čovjek ne zna znači li život ili smrt. Vi ste, nadalje, nadam se, također upoznati sa negdašnjim animozitetima koji su svojedobno vladali između našeg predsjednika i mene; utoliko ću samo napomenuti kako je i jednom i drugom (čitaj: kako izostanku predsjednika, tako i animozitetima bilo koje vrste) konačno došao kraj! A što se to, priupitat ćete me (ja to osjećam, moja intuicija nema granica!), sudbonosnog desilo onomad dok sam kamenom za hrdanje opake kože sa peta ustrajala u svom kožostrugajućem poslu? Kao što sam rekla nekoliko redaka gore: ja sam već godinama (nažalost bezuspješno) pokušavala stupiti u kontakt sa predsjednikom koji mi izuzetno nedostaje. Činila bih to tek u svoje slobodno vrijeme, kada stružem onu kožu sa peta svojih (ja ne znam što sam bogu skrivila kada me prokleo imanjem te tvrdokorne i autopojetične kože na petama… stružem i ostružem, ali, avaj, kroz dan-dva ona se opet samostvori! Prokleta, prokleta bila!), pa tako i onomad: naime strugala sam kožu i pokušavala stupiti u telepatski odnos sa predsjednikom Henryjem u par navrata. Prva dva pokušaja, već po očekivanju, nisu uspjela. I kamoli sreće da nakon drugog pokušaja nisam uzela onu britvu za kožu, jer u trenutku kad sam prislonila sječivo na petu lijeve noge, začuh glas koji me toliko prepao i nespremnom uhvatio da sam u iznenađenju i trenutnoj preplašenosti zarila ono oštro u svoje meso i krvnički se samoozlijedila tako da krvarim još i sad i pitanje je da li ću uopće preživjeti. Neke informacije- eto svjedočim iskustvom- po čovjeka mogu biti pogubne. No skratit mi je priču. Ugl. Taj glas je rekao: -Marta. Glasom koji kao da je došao iz dubine najdubljeg bunara, staloženim i dubokim, obratio se meni predsjednik. Bila sam toliko oduševljena u tom trenutku da sam zaboravila na britvu u peti i istom oduševljeno poskočila sa zahodske školjke na kojoj sam sjedila, klikćući raspojasano-oduševljeno i mašući rukama. Izgubila sam kontrolu i zaletjela se u zid, poput pomahnitale kokoši ja sam jurila kupaonom rušeći i razbijajući interijer i pritom nanoseći (ah, ti trenuci sretnih vijesti primijenjenih na krhku dušu kao što je moja) svome krhkom tijelu ozljede opasne po život. I već bih se bila od oduševljenja objesila o špagicu za spužvu na onoj poluzi za tuš da me moj dragi predsjednik, zabrinut za moju egzistenciju nije smirio: -Marta. Skuliraj se. O, što li sve nije u stanju učiniti taj glas na moje biće! Isprva me izbezumio, natjerao da se samosakatim, krvarim, lomim kosti- a da bi zatim, u još dubljoj i monumentalnijoj basso profondo verziji svoje duboke mudrosti inhibirao moju samouništavajuću reakciju i tako me primirio da sam u idućem trenutku postala mirna poput onoga što je mirno i smirena poput onoga što je smireno i tako izbjegla sigurnu i bolnu smrt! Sjela sam u kut kupaonice i drhtavim glasom odvratila: -Vratio si se… -Vratio sam se, Marta. Odsada će sve biti u redu. Objavi ovo na blogu Nova Zemlja. Ali najprije pozovi hitnu da te srede. Ne izgledaš dobro; eno ti crijevce izviruje, a i sva si puna modrica i otvorenih rana. To boli moju dušu. Zatim je utihnuo. Ostala sam još neko vrijeme razvaljena na podu kupaonice u kojoj stružem kožu sa peta njušeći vlažnu plijesan podova i čudeći se nenadanom obratu sudbine Nove Zemlje. Drhtala sam i ridala, sretna zbog Velike Vijesti a opet nekako tužna poput malog nježnog, bijelo-pahuljastog zečića prije klanja metodom sjekire i panja. Mnoge emocije i nedorečene misli preplavile su moje biće, i tada sam shvatila epohalni značaj svoje novonastale uloge i dužnosti, da naime svijetu objavim ovu Vijest koja je, baš u trenutku kada sam bila počela vjerovati da moj život više nema smisla, obasjala ovo moje već raspadnuto psihofizičko truplo i podarila istome novi život i nadu u bolje sutra a bogami i prekosutra. Zahvaljujem Ti, Predsjedniče, i učinila sam što Si naložio : )))) |
21.04.2009., utorak
Čovjek br.1 i čovjek br.2
|
Da bi čovjek uzmogao pisati, a zatim napisati štogod spomena vrijedno- reče čovjek br.1 čovjeku br.2- ti bi morao prije svega, osnovno i nužno biti nenormalan tip. Ali ti si i suviše normalan, čovječe br.2, a da bi bio dovoljno lud. Stoga i kliziš ulicama bez ideala, pa i interesa, ako si već praktičan čovjek. Uostalom, ti nikada niti nisi naučio pisati. Ti ne znaš čak niti kako se zoveš. …Uglavnom bio je to jedan svakodnevan sobni razgovor shizofrenika nakon neprospavane noći, optočen podočnjacima, okružen teškim vonjem cigaretnog dima što se već odavno uvukao u zidove sobe, a, da budemo iskreni, zavukao se u apsolutno svaku tvar interijera. U okviru otvorenog prozora zujala je muha, a ptice su vani cvrkutale i bila je to jedna lijepa slika sa zvučnom pozadinom. Čovjek br.1 i čovjek br.2 zašutjeli su. Isprva su sjedili jedan naspram drugog za stolom uvaljeni u neudobne, duboke fotelje i tako se nekako upoznali. Pale su riječi, pa i optužbe, pa tišina… S vremena na vrijeme jedan od njih bi ustao, približio se prozoru i gledao muhu izgubljenu u egzistenciji, a zatim bi drugi učinio isto, ali tek nakon što bi se prethodni vratio na svoje mjesto. Mada ta mjesta nisu bili ničija, ako ćemo biti točni… No tužitelj tj. čovjek br.1 nije znao ama baš ništa o čovjeku br.2, pa je svejednako izbacivao optužbe i zadovoljno smrdio u vlastitom sadizmu. On nije znao, da, na primjer, čovjek br.1 sanja nomade, elitna stada, reformirani pastoralizam, širenje carstva i moćne katafrakte partske kod Carrhae kako uništavaju dehidrirane, demoralizirane rimske legije na užarenom pijesku pustinjskom i ulijevaju rastaljeno zlato u ždrijelo pohlepnoga Crassusa, da on sanja Hanibala i Martu i plovidbu u plavim trakama na nekom planetu bez sile teže i visoka vitka stabla nalik kokosu gdje se vere poput majmuna bježeći sa stotoga kata neke zgrade, savršeno odlučan u svijesti kako više nema niti volje niti snage živjeti u civilizaciji i biti čovjekom.i dinstati luk svaki drugi dan… on je naime dovoljno lud da ne postane beznadan, on ima crnu i bijelu repliku punskog privjeska sa Sirakuze od pješčanika, on je nakosio sliku (koja prikazuje ekskret koji je pregazio tenk) i shvatio kako su zanimljive paramneze starca-dadaista u prizemlju jedne kuće u kome odzvanja galama prijenosa nogometne utakmice sa televizije i šušti solilokvij jedne kompulzivne starosti na izmaku snaga…. Čovjek br.1, zaključimo na kraju, ne zna što je meteoropatija….  |
14.03.2009., subota
Strenđ dejz
|
U daljini, preko puta šina, travnate trake i zemljanog nasipa sa nabacanim kamenjem, mile neki ljudi u daljinu i čini se da čak niti ne razgovaraju, mada kroče jedan do drugoga. Potmuli zvuk mehanizacije iz smjera plave hale dosađuje krajolikom malog mjesta, kao slučajno utisnutog tu negdje među brdima, zelenim i vlažnim, ispod krem-sivog, zamućenog, temperastog neba… No to nije zvuk mehanizacije dosadne hale, već lokomotive što bazdi po strojnom ulju i mrvljenom željezu: nadglednik kolodvora na peronu stoji i čini se da i suviše ozbiljno promatra kompoziciju: čini se ipak da gleda kroz nju, a tko bi na kraju krajeva znao njegovu svijest, pa i barem približan razlog njegovog promatranja, pa i promatranja njega kao takvog. I put se nastavlja… Pušim pljugu u međuprostoru vagona i očekujem više nego što je sposobna dati. To je zadnja pljuga koju imam: davit ću je do besvijesti jer do Zagreba ima još najmanje sat vremena, što će reći jednu ne baš povoljnu činjenicu pušaču u međuprostoru. A u daljini ne baš tako dalekoj iz netom parkiranog automobila izlazi neki čovjek i okreće glavom; on mene ne zna pa niti ja njega, sveudilj imam snažan osjećaj kako se baš i ne bismo slagali, da, primjerice, zapodjenemo raspravu o stvarima, da, primjerice, taj čovjek sada priđe vlaku i uđe u vagon, da me, primjerice, zamoli za cigaretu ili za dim cigarete, da, primjerice, stane postavljati pitanja i nastavi biti dosadan bez obzira na određene činjenice kojih iako nužno svjestan (o, dao bih ja njemu do znanja, izrijekom bi mu sve postalo jasno istoga trenutka kada bi ušao u vagon i stao biti dosadan!) ne umije shvatiti značaj- jer ja ga ne bih udario niti mu izgrebao lice, ja želim biti smiren i nikako se neću dati dovesti u rastresenu situaciju jer putujem na ispit i najmanji znak neurastenije doveo bi u pitanje moj uspjeh. -Gade! … i promatra me njegov izraz nerazumijevanja (da li uslijed toga što me nije razumio ili pak zbog toga što me nije čuo na kraju mi i nije važno), a ja zalupim vratima vagona i vlak se pokreće s dubokim uzdahom mehanizacije, pa zatim sve brži tempo i već sjedim u neudobnom sjedalu Hž-a i promatram kroza zamućeno staklo neka stabla, neke nabacane zemlje i šljunak i neke olupine automobila. Velika žena ulazi u vagon i nagledava se naokolo, u ruci joj velika najlonska vrećica dok njeno veliko, mesnato lice gnječi sitne, isprazne oči, zatim sjeda preko puta, metne veliku najlonsku vrećicu u krilo i obujmi je svojim zdepastim, grubim rukama obloženim nježnom kožom i pritisne je uza se uz jedva čujno šuškanje i nastavlja sjediti usredotočena u nešto meni, a vjerojatno i njoj samoj nepojmljivo i strano. Mehanizam kompozicije dostigao je svoj radni takt i pulsiranje u glavama može se nastaviti. Dođe mi da ustanem i pritisnem palčevima te sitne oči najsnažnije što mogu, da ih izvrnem i uguram duboko u šupljinu glave. Jao. |
25.02.2009., srijeda
Marta is back...
|
«Neki pojedinci naprosto odbace sidro i odvažnom žudnjom koja ih razlikuje od ostalih ljudi plove u daljinu, na pučinu, u nepoznato, prema izazovu neznanom.» …Ovo reče Marta, poetična beštija koja- iako u Novoj Zemlji već odavna na snazi stoji uredba propisana od strane voljenog predsjednika, naime da je, ukratko, Marta zabranjena, a zatim da je sve vezano uz Martu zabranjeno- dakle zabranjena persona koja protuzakonito tajnim kanalima unatoč svemu i dalje nastavlja sa svojim pjesnikovanjem na području Nove Zemlje i koja, kako se čini, posjeduje neku čarobnu moć oduprijeti se volji predsjednika Nove Zemlje. Pa čujmo što nam Marta zbori s onu stranu zakona: 1) Svaki put u nepoznato himna je budućnosti. Odbacivanje sidra, raskid sa onim sada, onim što jest, posezanje za onim što još nije, a što će tek biti- pokret je u budućnost. Tako čovjek sebe stavlja pod znak pitanja, a njegova izuzetnost očituje se u tome što se sam odvažio na odgovor, dočim odgovor, dijete budućnosti, nosi pečat usuda. 2) Odbaciti ono zadano sada, zajedno sa samim sobom dovesti ga pod znak pitanja, nužan je preduvjet procjeni vrijednosti. Procjenjuje uvijek samo ono oko koje je uprto u daljinu, prema oceanu, koje u svemu, iza svega, može vidjeti ocean. 3) Čovjek koji stoji na dvije stolice raspoređuje svoju težinu. Čovjek koji je sav prešao na jednu stolicu nalazi se u opasnosti da se strovali na pod. Hodanje preko stolica, ako se je trom i težak, prije ili kasnije skončava se na podu: valja biti lagan i naučiti plesati preko stolica. 4) Uvidjeti privremenost, suštinsku zabludu svake stolice, znači uvidjeti neuhvatljivost života i njegov beskraj. Onaj koji se umori, ili je već rođen umoran, život provodi sjedeći na stolici. 5) Stolica je prijelaz. A često stolica postaje odmorištem i krevetom. 6) Za plesača preko stolica ne postoji nešto kao «sveta» stolica. Stolica plesaču nije niti odmorište, niti krevet, već prilika za novi plesni korak i odskočna daska za piruetu. |
23.12.2008., utorak
Ekskluzivno: Nova Zemlja dobila svoju himnu!
|
" Mnoge podražaje, i cijela podražajna stanja, što ih jezik ne može prikazati, prevodi muzika" F.N. Himna.mp3 - 2.23MB Ples. Sebenadmašivanje. Himna Nove Zemlje.   |
30.09.2008., utorak
EKSKLUZIVNO: Nova Zemlja smijenila svoga glavnog lika!
|
Krizni stožer Nove Zemlje zadužen za odnose sa imaginarnim likovima svojih priča održao je plenarnu sjednicu na današnji dan u prostorijama ureda predsjednika Nove Zemlje, te najzad donio izvjesne odluke vezane uz «slučaj Marta». Mnogi preznatiželjni ljudi već se sigurno pitaju o sadržaju ovako važnog zasjedanja koje je imalo odlučiti o sudbini gospoje Marte, kao i o odlukama koje su donijete na kraju mukotrpnog procesa odlučivanja. Neka ne bude zabune, i neka se zna da sjednica nije bila demokratskog karaktera: neka se ne pojavi zabuna u mašti javnoga mnijenja odanog demokratskoj proceduri, kako je itko drugi osim voljenog predsjednika imao riječ koja bi u cijeloj stvari bila uopće razmatrana, uvažavana, a kamoli presudna. Predsjednik Nove Zemlje, posvema uzvišen nad prizemnim perspektivama i nevažnim mnijenjima članova Odbora za odluke ( btw tek formalno postavljenog pred samog predsjednika kano sjedeća publika u kazalištu pred samodostatnim šarenilom rasplesane predstave čiju unutarnju snagu i pojam ne može dokučiti nitko osim samog plesača, osim ako i sam unekoliko ne preuzme na sebe igru stvaranja)… dakle predsjednik Nove Zemlje bez obzira na niškorisne marionete iz Odbora, donio je sljedeću odluku: Gospoja Marta ima istom biti izbačena iz svih naših priča. Marta, njena prijetvornost i lažna pubertetska patetika dostojna tragikomike onih ljudi, koje je svojedobno jedan filozof nazvao švercerima vlastitog života, nadalje, ta hladnokrvna neman, već na drugi pogled prozrivi simulator ljudskih emocija a zapravo najrđaviji strojni mehanizam i umetač dupeta na prva slobodna mjesta u tramvajima, nadalje, ta nadasve zloćudna persona opskurnih vidika- pa čak i za krastaču preniskih perspektiva promatranja, nadalje taj najgori hermeneutičar koji je ikada na svijetu postojao, posvema nedostojan slučaj i krivi bitak- kao sve to, Marta se iskazala posvema nesposobnom i nepodobnom da nastavi svoje postojanje u našim pričama, te shodno tome da nastavi postojati uopće. U nastavku zasjedanja, predsjednik Nove Zemlje donio je naputak o istodobnom prestanku svih aktivnosti u Matrici za generiranje značaja likova Nove Zemlje: svaki vid aktivnosti, svaka praksa, teorija, racionalni uvid ili mašta, dakle u punom smislu apsolutnog zabranjenja: sve ono što bi na bilo koji mogući način moglo biti shvaćeno kao vezano ili potencijalno vezano za gospoju Martu i njenu egzistenciju ima biti obustavljeno u trenutku uglavljivanja točke na kraju ove rečenice, i to u realnom vremenu. |
24.09.2008., srijeda
Henry pije pivo i razmišlja
|
Kaos misli, totalna konfuzija Henryjevih moždanih impulsa. Oni se nabacuju kano znatiželjna lica na poprištu prometne nezgode: od silnog blebetanja ne čuje se ništa suvislo, a unesrećeni ionako ne mogu ništa razumjeti. Henry tako sjedi u fotelji za stolom na kojem figuriraju nabacane stvari: kovanice, kutija cigareta, mudra bilježnica, Joyceova knjiga, recentno izdanje jednih tjednih novina… «Likovni haiku» na zidu njegove sobe nedavno je dobio bizarnu interpretaciju: «To je izmet preko kojega je prešao tenk», reče onomad jedan interpretator- «ništa više, ništa manje.» A čovjek tenk radi na prsima: on diže utege i liči na ružno debelo biće: u istoj prostoriji gdje čovjek-tenk radi na svojim prsima, na zidu perzistira neupadljiva fotografija brončanog čovjeka. «To je čista karikatura», reče Henry, «ništa više, ništa manje». Težak je dim cigarete, pa ipak se diže uvis. Prodavačice u trgovini gdje kupuje nasušne stvari poput cigareta i vina «Aleksandar Makedonski» («Odlično vino, sugestivnog imena. Kada ga ispijam, i sam se pomalo osjećam kao omanji vojskovođa, ništa više, ništa manje.») pozdravljaju ga različito, zavisno o nečemu, što Henry ne razumije. Recimo, jučer su ga dočekale s «bok», a danas mu rekoše «dobar dan», a Henry kao Henry ne mari mnogo za to. Njega zbunjuju mnoge druge stvari i on nema vremena razmišljati o pozdravima iz trgovine. Bilo bi najbolje kada bi ga jednostavno prestale pozdravljati jer formalne i čisto formalne navike već pomalo dozlogrđuju. «Njima ionako nije stalo i njima je ionako svejedno. Imao ja dobar dan ili loš, nikakav «dobar dan» neće promijeniti stvar: ili će pod a) ustanoviti određeno činjenično stanje ili b) zvučati cinično. Ništa više i ništa manje od toga». Promatrajući susjedu koju u kvartu od milja zovu Zmija-san, Henry se dosjeti jedne priče. A radnja te priče počinje jednog jutra na rođendan jedne domaćice. Sve je pripremila: kanta s vodom i desetak šarolikih boca sa sredstvima za čišćenje je čekaju, i ona već hita- prikladno odjevena, sa žutim gumenim rukavicama- i stane čistiti. Radni je dan, i valja raditi. U kasno poslijepodne ta domaćica sjeda u jednu od svojih besprijekorno izribanih prostorija. Parket od suhog zlata sjaji se na suncu što se kroz kristalno čista prozorska stakla obilato slijeva u prostoriju sa mirisom tropskog voća. Sve je savršeno: ulaštena drvenarija i wc-školjka iz reklame, kada bez fleka i tuš bez kamenca, odvodi gutaju vodu kano najžednija bića, dok se fuge između pločica bjelaskaju poput najnovijeg umjetnog zuba. Savršenstvo? Sve je uzalud: stvari odsad mogu poći isključivo nagore. Već u ovome trenutku, osjeća Zmija-san- ljušti se koža i pretvara u prašinu, oznojila se radeći tako da bi valjalo oprati tijelo te upropastiti savršenu čistoću karemičke legure, pasti će kiša i zamutiti stakla, a cijevi i fuge- već po definiciji- ne spadaju u nepromjenjivu sferu vječnosti. Zmija-san skida svoje žute rukavice i pogleda kroz prozor: sprema se kiša. Sunce se povuklo i kuća stane tonuti u polumrak. Iz određene perspektive gledanja polumrak je dvostruka oštrica za svaku kućanicu: on može pritajiti prljavštinu, ali ujedno i čistoću. Zamka za onoga koji poseže za savršenošću leži u činjenici da napredak za -svojom samom naravlju već unaprijed limitirana bića- nikako nije neprestan, pogotovo za kućanicu, i kada ona jednom dosegne kakav-takav ideal, iduće stanje stvari neminovno se pojavljuje na nižem, degradiranom stupnju. Sve je uzalud. Kućanica se ogleda u ogledalu i iskesi zube: oni su žuti. Sve je uzalud. Kućanica se uspinje uz stepenice na drugi kat kuće i ulazi u spavaću sobu. Sve je uzalud. Kućanica otvara ladicu komode kraj kreveta (kako se samo- čak i u polumraku- sjaji crni lak drvenarije!) i vadi pištolj. Sve je uzalud. Kućanica puca sebi u glavu i pada na krevet. Sve je uzalud. Kućanica je upropastila bijelu posteljinu s mirisom naranče. Kućanica je poprskala svečanu bijelu zavjesu svojom krvlju i komadićima mozga. Sve je uzalud. A ti komadići- vidi- mogli su maštati o onome što- već po svojoj naravi- nikada nisu mogli dostići. «To je čovjek», pomisli Henry, «Ništa više, ništa manje.» Cigareta, čaša vode, pasivno govno koje je pregazio tenk i koje se zove «likovni haiku», čovjek tenk, kuća iz snova, samoubojstvo Zmije-san… sve u svemu kaos i samo kaos. Trebalo je prekinuti onaj telefonski poziv, trebalo je reći: «Dobar dan, gospođo? Zar- dobar dan?! Pa dobro, recite vi meni- što vi znate o dobrom danu? Što ja znam o tome? Što je dobro u ovome danu? Kao uostalom i svaki dan vi radite tu u ovoj trgovini od 8:00, režete salame i očitavate bar-kodove na kasi, nakon čega ćete -kao i svakog dana- u 20:00 otići doma, pogledati neku budalaštinu na televiziji i- baš kao i svaki drugi dan- leći u 10:00 kako biste se idući dan opet mogli ustati i odraditi isti jebeni dan već tko zna koji put u životu i opetovano ponavljati «dobar dan» i tako u vječnost, sve do smrti ili otkaza. Ta kako vam nije jasno? Kako ne možete vidjeti? S druge strane meni je svejedno za «dobar dan» jer vi ćete ili a) ustanoviti jedno činjenično stanje ili b) biti shvaćeni kao cinik za kasom trgovine! U oba slučaja vaš «dobar dan» je bespotreban! Ništa više i ništa manje! Amen!» Zmija-san:   |
16.09.2008., utorak
Meso, ruža, more, zečevi i bumbari. Sve skladno analogizirano.
|
1) Gutanje mesa Menza, prije dvije godine. A ti si znala, jer ja sam te gledao. Gledao sam te kako režeš, bodeš, kako sortiraš. Prignuta nada tanjur kano uveo suncokret na isteku ljeta ka svom dnu, grčevito si rezala. A ja sam te gledao. Znatiželjom djeteta promatrao sam kako režeš to meso i podsjećaš na neku daleku budućnost smještenu sučelice za istim stolom. Sjećam se i tvojih grimizno nalakiranih, tankih, dugih noktiju zbog kojih si nespretno pridržavala nož i vilicu za kasapljenje suhe, tvrde svinjetine studentskog centra: dok sječivo noža strugalo je leguru tanjura, a vršci vilice udarali impresionistički takt, ja sam te gledao a ti si žderala, i gutala i rezala, a žamor nezasitne gomile pulsirao je prostorijom poživinčenih kuhara i kuharica sa suvišnim bijelim kapama. Jedna žena je oduvijek uzvikivala- sljedeći! Gledao sam te kako gutaš to meso, o Marta. Kose nalik na naborane pramenove vrbe na vjetru prikrivaše ti nepoznato lice, i vidjeh tek žurna ustašca glodavca sa tankim, grimiznim kao i nokti usnama iza vela od algi i šiblja, vidjeh ustašca jednog zeca omotana u grivu lava, ustašca jedne ribe škarpine sa crvenkastom krljušti i oštrim, ubojitim perajama. (Sjetio sam se morskog raka kojeg smo kao djeca pomoću nakvašenog kruha zazidali u kamen na plaži, i kada sam nakon dva dana maknuo krušnu barikadu, on je još uvijek bio tamo, ponosne poze, sa svojim klještima u zaustavljenom pokretu kao Španjolka u plesu s kastanjetama, ali više se nije micao i zaudarao je po smrti.) Sjećam se Marta. Budila si želju morskom solju namirisanu. Jedna je žena vikala- sljedeći!- a ljudi su prebirali sitniš pred odsutnim licem jedne žene sa cigaretom u ustima iza staklenog pulta na izlazu. A ti si gutala, Marta, hitro svoje meso i već sam bio siguran kako ti je svega dosta, i kako želiš što je prije moguće svršiti s tim i doći pred sivo lice iza staklenog pulta i odbrojiti svoj sitniš, odobrovoljena za jednu sitnicu dana manje, i ostaviti me ovdje samog, otići sama.. Ta kako, kako ne razumiješ da bila si nesvjesna one vlažne kao more, putene kao zečevi, nastrane kao stvarnost budućnosti ispred nas što sam je naslikao u svome tanjuru, na suhome pireu studentskog centra… . Ta kako, kako ti nije bilo jasno, ti neznana samotinjo, da naše sutra pripada sferama daleko i daleko odanle, ti, bludnih misli-slika pobuđujuća, nožem baratajuća, meso-razdiruća vilica-ženo, da budućnost postoji još jedino zbog nas. O glupačo, močvarna gusko u nijemom filmu, strankinjo kose od algi i šiblja- budućnost smo ostavili da umre kao afričko dijete a ona nas je čekala, Marta, do zadnjega daha, i mi smo mogli postati djeca, njezina čeljad, znojna i gola kao anđeli pred grimiznim oltarima… kao zečevi, kao glupi hedonistički glodavci, rumeni kao krljušt i oštri poput peraja škarpine, užareni od mirisa nadražujuće soli u navalama silnih valova poput lavova, u bijelu pucketavu pjenu obavijeni na kamenu jednog osunčanog žala što suši vodu i nadražuje kožu. 2) Ruža Btw jesi li primijetila poetiku ruže? Od oštrog trnja duž vitke stabiljke pa sve do nježnih, od najtanjeg satena satkanih lati –i to još lijepo obojenih- sve joj služi da zaštiti i istakne svoje najnježnije i najvrjednije: svoje spolovilo. Tako ona budi želju nudeći se vitko u visinu, a opet nedostupna prizemljenim spodobama nudi svoje sokove u vidu finog, mirisnog i obojenog praška samo probranim letećim zvijerima. 3) A propo ruže (leteća svinjetina) Sada mi je jasno čemu onaj nož i čemu ona vilica, ti ružina glavo, od lati-kose nalik na alge i šiblje… Pa ipak, budućnost u pireu bila je ljepša od leteće svinjetine. 4) Za kraj, jedna slika Zec stoji pred stabiljkom ruže od trnja. Slatko vrelo nedostižnog vrha premašuje njegov skok. Zrcaljenje niz obraz zeca. Dlakavi bumbari zuje. |
08.09.2008., ponedjeljak
5
|
1) «Da sam Bog», pomisli gospodin Henry već po pravilu ispijajući svoju jutarnju kavu «da sam Bog, nikada se ne bih našao u nedoumici kako da se opišem.» Gutne gutljaj pa nastavi govoriti samome sebi: «Tada nikada ne bih pogriješio. Rekao bih, na primjer, da se osjećam savršeno, beskonačno, pravedno. Rekao bih jednostavno «ja sam koji jesam» Zapravo, uvijek bih bio takav i samo bih ponavljao točne riječi. Ali opet, čovjek sam. razlika između boga i čovjeka je ta, što čovjek biva uskraćen one blažene jednostavnosti i čistoće, stalnosti, za razliku od boga koji sebe već unaprijed i uvijek ima, čovjek se tek uvijek traži, prepun proturječja, jedva dokučivih finesa. Gospodin Henry, tražeći barem najtočniji mogući izraz kojim bi se opisao, napiše na komad papira «sjeban», a zatim, pokušavši na razini apstrakcije najapstraktnije moguće izraziti svoju sjebanost, napiše «proturječan». 2) Jutrom je izmolio stanodavce džezvu kave. Pade on na koljena, sklopi ruke u zraku, pokloni se, pa započe litaniju. Kada mu udobrovoljiše prohtjevima (žena reće «gledaj obijesnoga!», pa ipak mu ne uskrati milosti već, štoviše, pridoda svemu tome prstohvat cukura, pa i natruha mlijeka naziraše se u minijaturnoj posudici), zatvori se on u svoju unajmljenu sobu, pokunjeno držeći mali poslužavnik, hodajuć odostrag kako ga ne bi odalamili o potiljak, na koji i inače bijaše pretjerano osjetljiv. Tamo ispijaše kafu i gutaše cigarete. Kroza prozorčić minijaturnih dimenzija probijaše škrta zraka svjetlosti, tako te je, mada bijaše jutro, a sunce vani pičiše zbilja snažno, morao priužgati svjetlo kako bi uzmogao čitati. Cijelo vrijeme se cerekaše, jerbo slova nije vidio. U najnapetijem trenutku koncentracije (onom, kada čovjek čitajući dolazi do praga same biti, skamenjena lica, očeličenih obrva etc.) pomuti mu razum zvuk neke ubitačne mašine što kroza minijaturan prozorčić dopriješe do uha njegovih. Nabi stoga knjigu na pod, približi se prozoru, pa stane izučavati. Bijaše to neki radnik komunalnog poduzeća što kosiše travu uvaljen u vozilo-kosilicu sklepanu na način da sve cijevi viriše iz nje, dok maleni dimnjak rigaše gust crn dim uljepšavajući šarenilo sunčanog jutra. Tip, vidjevši da onaj vani baš i ne namjerava odustati, zada zapovijed makedonskoj falangi koja istom, pritajena iza ugla, sastavljena od 256 zbijenih teških pješaka, krene na kosilicu. Nu, kako kosilica bijaše brža od sporo-napredujuće falange, te tako umakne ovoj, koja htjede da ga napiči (radnik se kreveljiše na svom hitrom vozilu, provocirajući psovkama na nacionalnoj osnovi falangiste), zada tip sa prozora još jednu zapovijed. Tako te ubrzo osvanu još tri reda pješadije: u prvome hastati, odostrag principi, a još odostrag, u redu no.3. trijari. Nu kako i oni bijahu prespori za radnika (ovaj im sad, na sigurnoj udaljenosti smješten, pokazivaše tur), osvane tu još konjica družbenika Aleksandra Velikog, koja ga dostigne i napiči, no ne usmrti ga, već se konji ubrzo prestrašiše urlikanja mašine pa odniješe družbenike nazad na istok. A onda i slonovi osvanu, njih 250: radnik bijaše previo ranu na boku i bijaše spreman za nastavak mejdana. Krenuše sloni na njega pa propadnu u zemlju, jerbo nitko nije znao da tu, u podzemlju četvrti, perzistiraju neke ranokršćanske katakombe, u koje se uruše velike životinje. Vojskovođa na prozoru bijaše očajan. Domišljaše se i mudrovaše neko vrijeme, dok mu radnik na kosilici plaziše jezik i kano derište mašući nožicama uvaljen u svoju mašinu. 3) Eto apsurda: "Svu ušteđevinu i novac koji sam zaradila u 55 godina života uložila sam u stan od 34 kvadrata. Bila sam sretna što ću nakon toliko godina podstanarstva napokon postati vlasnik male garsonijere." jutarnji, 6.3.08. 4) Hodaju i jure. Putuju automobilima i tramvajima. Listaju novine: tupo bulje u prazno. I svakome od njih stalo je da ima svoja mišljenja, jer mišljenja se moraju posjedovati. Imati mišljenje o protestima i saborskim platama, o spikama iz četrsetpete podjednako kao i o hemeroidima premijerovog psa, o kočnicama i multicilindričnim pretvaračima. A jednako kao s mišljenjima, mora se imati i principa: bez obzira na sve okolnosti valja ustrajati uz njih kao što stare škrtice ustraju na svom nakitu. Tako. A, naravno, valja paralelno sa time i biti član neke stranke. I boli te đon, čovječe, jer… što je najzad sa Henryjem? Je li opsovao? 5) Ovo je sve samo ne fer plej:  |
17.06.2008., utorak
MARTA, HENRY I HENRYJEV DEMON
|
Gospodin Henry et gospoja Marta šeću kejom duž mutne rijeke u sunčano i toplo poslijepodne. Šutjeli su pretežno: Marta je grickala kokice koje je ponijela od kuće dok se Henry, kao uostalom i uvijek, mrštio u ćelu i pognute glave oštro fokusirao neku točku iznad protječućeg tla, ozbiljno udubljen u svoje misli. Šetnja s Martom gospodinu Henryju vazda je šutljiva, jer nije zapravo niti znao o čemu bi s njom mogao razgovarati: Marta, ta romantična pjesnikinja pridodana njegovoj ozbiljnoj mudrosti kao njena krajnja protuteža s kojom nikada i nikako nije uspijevao (mada nije, ruku na srce, niti pokušao) stvoriti kakvu sintezu te tako se približiti njenoj, kako je znao govoriti, «fluidnoj naravi», sada je već skakutala na samom rubu korita rijeke kao kakva razigrana djevojčica dobacujući kokice u vodu i sa živom radoznalošću popraćenom kliktanjem iščekivala kada bi kakva mala riba zagrizla kokicu na površini oko koje bi se tada stvorili kolobari malih valova. Hura! –uskliknula bi Marta i zapljeskala oduševljavajući se prstenastim valićima. Hura! -pa bi zatim posegnula u svoju papirnu vrećicu i bacila novu kokicu. Gospodin Henry zastane i zagleda se u Martu. Stajao je na vrhu keja i Marta, koja je zauzeta svojim radosnim poslom uz obalu rijeke na donjoj razini stala poskakivati lijevo-desno učini mu se uistinu malom, gotovo beznačajnom, nenormalnom. Prosipajući kokice kao konfete, njena se samozadovoljna i samodostatna sreća sa svim svojim neiscrpivim snagama sangvinički svijetlila separirana i tako neovisna od njega i njegove mudrosti, o «sancta simplicitas» pomisli Henry- pa izvadi cigaretu i pripali, odlučan da je više ne gleda jer počeo je gubiti strpljenje. Henry stane umovati. SKOLASTIČKI DIJALOG HENRYJEVA TOKA SVIJESTI SA HENRYJEVIM DEMONOM HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Trebali bismo zapravo stati pred sami sebe i upitati se o svojoj normalnosti, svi odreda. Odrediti relativnost tog pojma tek je početnička tričarija i nanovo pronađena topla voda. Obratiti se svojoj volji, postaviti sebe kao mjeru jedini je način da se iznađe ta normalnost. Normalnost znači: disati shodno svojoj naravi. HENRYJEV DEMON: Dakle bi po tebi, Henry, svaki čovjek bačen u suštinsku neodređenost svijeta sam sebe određivao kao mjeru, to jest on bi shodno svojoj naravi govorio što je normalno, a što nenormalno, što je dobro i što je zlo, i za sve one stvari on bi govorio da su ovakve ili onakve uspoređujući ih sa sobom i računajući s razlikama, kao i identičnostima. Jeli to ono što želiš reći. HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Čini mi se, da pravo govoriš. HENRYJEV DEMON: Možda i govorim pravo. Ali jedna stvar mi nije jasna, Henry. Jer ako čovjek promatra jednu stvar, i govori kako je normalna, on to čini tako što je uvidio da je narav te stvari identična ili približno slična sa onom njegovom vlastitom naravi koja je također normalna. Jesam li te dobro shvatio? HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Meni se čini da si to lijepo rekao, demone. HENRYJEV DEMON: A što ćemo s nenormalnim? Da li čovjek kaže za neku stvar da je nenormalna zato što se suštinski razlikuje od njegove vlastite normalnosti, ili zato što je narav te stvari vrlo bliska njegovoj vlastitoj nenormalnosti? HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Zbunjuješ me, demone. Nego čini mi se, da je ovako: stvar koju čovjek proglašava nenormalnom čini to jer ustanovljuje suštinsku različitost naravi te stvari od svoje vlastite normalnosti, odnosno, s druge strane, podudarnost naravi te stvari sa svojom vlastitom nenormalnošću. Čini mi se da je tako ispravno reći. HENRYJEV DEMON: Dakle, ocjenjujući izvjesnu stvar nenormalnom čovjek u istoj pronalazi podudarnosti i razlike sa samim sobom. Isto tako stoji i sa normalnim: ocjenjujući stvar kao normalnu, čovjek ustanovljuje njenu narav podudarnom sa svojom vlastitom normalnošću, odnosno nepodudarnom sa svojom vlastitom nenormalnošću. HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Lijepo mi zboriš, demone. Najzad mi se čini da se ti i ja u nečemu slažemo. Ali imajući u vidu tvoju vlastitu narav, čini mi se da ti nećeš ostati na ovome zaključku, već ćeš se dodatno potruditi ne bi li me razuvjerio i rasplinuo kao što to i uvijek činiš kada se pojaviš u onim rijetkim trenucima kada mi najzad uspije pristati na kakvo čvrsto tlo. Jer ti si me došao, kao i obično, sjebati, jelda? HENRYJEV DEMON: Tako je. Nego, Henry, slušaj me sad. Kada smo ustanovili da određujući narav neke stvari čovjek u istoj- i to bez obzira na to da li on tu stvar proglašava normalnom ili nenormalnom- nalazi podudarnosti i razlike sa svojom vlastitom normalnošću odnosno nenormalnošću, kada smo dakle, određenje naravi neke stvari stavili u odnos sa dvostrukom (normalnom i nenormalnom) naravi čovjeka koji tu stvar, shodno svojoj naravi, ocjenjuje- nužno moramo doći do uvida kako svatko, tko procjenjuje neku stvar kakvom god bilo, mora u svojoj vlastitoj naravi biti i normalan i nenormalan istodobno, jer u odnosu na oboje on uzima određenu stvar i govori, kako stoji sa njenom naravi. Dakle je čovjek koji ocjenjuje svijet i normalan i nenormalan istodobno. HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Budalo, kretenu. Pa naravno da je normalan i nenormalan svaki onaj koji govori o normalnosti i nenormalnosti stvari: to, dapače, nije upitno, i već je iz mog prijašnjeg odgovora dano na znanje. A ti, demone moj, nisi ništa postigao, nisi mi dobro kontrirao, i nisi me, barem jednom, sjebao, nego ja tebe, jer se nisam dao zbuniti. Jer to, što čovjek mora biti ono oboje, to još ne govori ništa protiv mojeg uvida kako je čovjek mjera svih stvari, i kako shodno svojoj naravi govori o svijetu stvari , kao o normalnim ili nenormalnim, dobrim ili zlim, lijepim ili ružnim i tako dalje i tome slično. Čovjek u sebi naime i jesti proturječan u smislu da u sebi može iznaći oba para kakvih god suprotnosti želiš, moj demone, ali drugo je stvar volje da se postavi mjera, da se odredi što je to normalno a što nenormalno u njemu samome, te da se po toj volji kao po kakvoj mjeri odredi svoja vlastita narav pa i narav svijeta stvari. Kužiš, klipane? Određujući kao prvo sebe kao ovakve ili onakve, mi moramo uzeti onu volju koja nam govori o nama samima, a kada odredimo sami sebe, odredili smo cijeli svijet stvari u kojem živimo. Razumiješ, klipane? HENRYJEV DEMON: Mamlaze jedan. Ja sam tebe itekako sjebao. A sad me čuj, jer ću te citirati. Rekao si: «Nego čini mi se, da je ovako: stvar koju čovjek proglašava nenormalnom čini to jer ustanovljuje suštinsku različitost naravi te stvari od svoje vlastite normalnosti, odnosno, s druge strane, podudarnost naravi te stvari sa svojom vlastitom nenormalnošću.» Ali ti ovdje kao mjeru normalnosti neke stvari uzimaš normalnost i nenormalnost svoje vlastite naravi, odnosno uspoređuješ tu stvar sa onim što si u sebi samome, mjerom svoje određujuće volje, proglasio ovakvim ili onakvim, normalnim odnosno nenormalnim. Ali to je kriv postupak, jer stvar mjeriš onim izmjerenim a ne mjerom samom, odnosno određuješ narav svijeta svojom vlastitom naravi, a ne voljom, koja je u stvari i odredila tebe samoga. Dakle si krivo rekao. I sjebao sam te. Jer uzmi volju kao mjeru, svoju narav kao ono što je izmjereno tom mjerom i tako određeno s obzirom na nju. Mjereći nadalje svijet stvari s obzirom na ono izmjereno, dakle s obzirom na svoju mjerom volje izmjerenu narav, činiš kao kad bi tko, izmjerivši metrom komad daske ustanovio da je ta daska duga 10 centimetara i zatim tom daskom od 10 centimetara krenuo mjeriti ostatak svijeta, pa bi određivao duljine raznih drugih stvari pomoću te daske misleći pritom kako je upravo ta daska sama mjera stvari, a ne ono izmjereno. Jer mjereći ostatak svijeta izmjerenom daskom, ti još uvijek mjeriš mjerom, koja određuje tu dasku s kojom uspoređuješ ostatak svijeta. A vrlo brzo ćeš vidjeti da su neke stvari dulje od one daske, i opet ćeš uzimati omjere kako bi odredio svijet stvari, ti ćeš baratati tom daskom tražeći omjere između nje i svijeta, a dasku ćeš koristiti ne kao dasku, već s obzirom na onaj metar kojim si je izmjerio i koji ti govori kako je ona duga 10 centimetara. Dakle, uvijek ćeš u vidu imati mjeru, a ne ono izmjereno, odnosno volju, a ne svoju narav, koja je tu narav odredila kao normalnu odnosno nenormalnu. Shodno tome bilo bi točnije ovako ispraviti tvoju izjavu: « Nego čini mi se, da je ovako: stvar koju čovjek proglašava nenormalnom čini to jer ustanovljuje suštinsku različitost naravi te stvari od svoje volje, odnosno, s druge strane, podudarnost naravi te stvari sa svojom voljom». Vidiš, da sam te sjebao, Henry. Zar ne shvaćaš, da si bio u krivu, da si krivo govorio, da nisi spoznao istinu, da si lagao i obmanjivao samoga sebe, da si živio u iluziji i širio dezinformacije da si bio loš čovjek i ništa nisi razumio a govorio si pametujući i da si život proveo krivo, sve si sjebao i nedostojan istine pravio se da je poznaješ bitango HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Ma idi u pičku materinu! Ti mene zajebavaš, pretjeruješ i nedozvoljeno proširuješ zaključke. Ja se jesam možda krivo izrazio ali to je bila početna točka istraživanja koja nije toliko trebala biti istinita koliko je trebala poslužiti kao stepenica u našem daljnjem istraživanju A ti si mene uzeo pod zub, i onu moju izjavu uzeo kao tvrdnju, kao nešto nad što sam izvjesio zastavu istine i postavio kao konačnu spoznaju. I sad proširuješ, tipično prevertovski pretjerano pjesnikuješ pa prenadrealizirajući polučuješ poluhumorističan efekt, i mene činiš budalom, karikaturom, lutkom. I dosta mi je ovog skolastičko-humorističnog nakladanja! Odlazi, ma goni se! HENRYJEV DEMON: Fine! (odlazi) Henry se vrati do Marte. Sjedne. Upali cigaretu i stane promatrati razigrano njeno biće koje još uvijek, istom energijom i jednakom naivnom razigranošću baca kokice u rijeku i klikće plješćući. |
